Opće karakteristike koza

Opće karakteristike koza

VET.ba

Domaća koza (Capra aegagrus hircus) je domaća životinja, podvrsta divlje koze iz Azije i istočne Evrope. 

Opis

Domesticiranje se odvijalo vjerojatno još tijekom 11. stoljeća p. n. e. na području Bliskog istoka, po svoj prilici južnog Levanta ili Zagrosa. Obično se pretpostavlja, da domesticiranje vrlo brzo dovode do morfoloških promjena na skeletu takvih životinja kao što je promjena na rogovima i njihova manja veličina. Arheološki nalazi istražuju se radi utvrđivanja spola i starosti životinja kako bi se razdvojili nalazi domesticiranih od ulovljenih pripadnika populacija.

Nalazišta koja dokazuju rano domesticiranje koza su:

- Ganj Dareh, Irak, 9,000 - 7,500 godina p. n. e. gdje se kao dokaz postojanja domesticiranja navodi da su klani prije svega muški primjerci, a ti su bili značajno manji od današnjih divljih koza.

- Ali Kosh, Irak, 7.500 - 5.500 godina p. n. e. gdje se kao dokaz navodi pretežnost mladih životinja, zajedno s promjenama u korijenu rogova.

U pretpovijesnoj Srednjoj Europi su koze bile vrlo rijetke.

Mužjak koze naziva se jarac, a mladunče jare.

Koze su veoma zastupljene u zemljama sa ekstezivnom poljoprivrednom proizvodnjom, premda njihova populacija bilježi rast i u bogatijim zemljama, najviše zbog netolerantnosti pojedinih grupa ljudi na kravlje mlijeko. Gledano u odnosu na dimenzije tijela, koza daje više mlijeka (u odnosu na sopstvenu težinu) nego bilo koja druga životinja — do 3kg mlijeka dnevno.

Ljudi koriste kozje meso, kožu, mlijeko (više od ovaca) i vunu. Ako imaju na raspolaganju sve dijelove biljki (izvor: Albright & Arave), jedu oko 60% listove i stablasto bilje, oko 20% zeljasto bilje i samo oko 20% travu. Vrlo su skromnih zahtjeva, jer im je probava izrazito efikasna. Često ih se naziva i sirotinjskom kravom, jer ih je lakše hraniti i držati ako se nema puno prostora i dovoljno hrane. Ranije, a i danas ih se drži u brdovitijim krajevima (Alpe, Norveška) jer su radi svojih sposobnosti penjanja primjerene i za područja u kojima se goveda ne mogu držati.

Koze mogu uništiti biljni pokrov čitavih područja i time doprinijeti dezertifikaciji, jer pojedu gotovo cijelo bilje, zajedno s korijenjem.

Poljoprivredno značenje imale su domaće koze još u starom Rimu, a i danas su vrlo značajne u Maloj i Središnjoj Aziji i Mongoliji. Koze su se sve do početka 20. stoljeća često koristile i za vuču. Iznenađujuće snažne koze uprezale su se u kočije ili kola, a ako nije bilo na raspolaganju većih životinja, koristilo ih se i za oranje. U Tibetu su se koze koristile za transport soli.

Danas su domaće koze rasprostranjene u svim dijelovima Zemlje, s izuzetkom krajnje hladnih područja. Širom svijeta mornari su ostavljali žive domaće koze kao zalihu hrane za moguće brodove u prolazu, gdje su vremenom podivljale. Na mnogim takvim otocima, kao na primjer na Otoku Galápagos, podivljale koze imale su razorni utjecaj na autohtonu floru i faunu. Radi toga, na mnogim otocima ove koze su svjesno istrijebljene. Podivljalih domaćih koza ima i u Australiji.

Tijekom dugotrajnog uzgoja domaćih koza, ljudi su uzgojili vrlo veliki broj različitih podvrsta domaćih koza. Pri tome, odabir za uzgoj vršen je u pravilu u skladu sa specifičnim potrebama područja za koja je se razvijala podvrsta.

Najznačajnije i najzastupljenije rase domaćih koza na našim područjima su:

- Alpska koza - porijeklom iz francuskog djela Alpa.

- Sanska koza - porijeklom iz doline Sanen u Švajcarskoj.

Ne treba izostaviti i Domaću balkansku rogatu kozu koja se uzgaja u brdovitim kršnim područijima Bosne i Hercegovne.

Koza dostiže polnu zrelost sa 5 mjeseci (mužjak) odnosno 7 mjeseci (ženka) života. Koza je plodna do sedme godine starosti, i obično rađa 1 do 3 mladunčeta. Ciklus kod koze traje 21 dan, počinje u jesen i ponavlja se nekoliko mjeseci ukoliko ne dođe do oplođenja, estrus traje oko jednog do 3 dana. Gestacioni period (period između parenja i porođaja) koze traje oko 150 dana.

Kozje mlijeko je zdravije od kravljeg i lakše se vari. Od njega se može praviti sir.

Meso se takođe koristi u ishrani, iako nije cijenjeno kao kravlje ili ovčje. Od rasa koje se gaje prvenstveno zbog mesa, poznata je burska koza.

Od kozje kože se prave veoma meke i udobne rukavice. Ponegdje se i krzno (kostret) od pojedinih vrsta koristi za proizvodnju odjevnih predmeta.

Neke rase (angorska i kašmirska koza) se gaje zbog svoje kvalitetne dlake, koja se šiša kao kod ovaca.

(Wikipedia)

  2011-2016 © VET.BA - Prvi veterinarski portal i e-magazin u Bosni i Hercegovini