Euroazijski ris

0
1533

Piše: Prof.dr. Nasir Sinanović

Euroazijski ris (Lynx lynx L.), jedna je od dvije vrste risa koja boravi u Europi. 

TIHI LOVAC IZ ZASJEDE

Dostupni podaci ukazuju na činjenicu da je ris nastanjivao Europu još prije oko 10.000 godina. Evidentno je izumiranje populacija risa na našem kontinentu u 19. stoljeću, a ovaj predator se tokom 20. stoljeća održao u planinskim i rijetko naseljenim područjima. Iako su razlozi nestajanja risa u ovom periodu kompleksni, najčešće spominjani razlozi u analizama autora su fragmentacija staništa i nedostatak plijena.  Poslednji primjerci izvornih riseva ulovljeni su u Hrvatskoj, 1903., Sloveniji i Srbiji 1908., Bosni i Hercegovini, 1911., a u Bugarskoj, 1935. godine.

Ponovno naseljavanje Dinarida risom, izvršeno je ispuštanjem šest jedinki (tri mužjaka i tri ženke) na području  Kočevskog u Sloveniji, 1973 godine.  Pokazalo se da je ovo bila najuspješnije naseljavanje risa u Evropi, iako  ima primjedbi na „karpatskog“ risa.  One se najčešće odnose na komparaciju sa izvornim „balkanskim„ risom za koga kritičari tvrde da je bio znatno manji i da nije napadao krupnu divljač. Po naseljavanju, ris se preko Hrvatske proširio u Bosnu i Hercegovinu, te se kao ulazna vrata za ovog predatora navodi sjevero-zapadni dio zemlje. Primjetno je širenje areala kod nas, te se prema ozbiljnijim navodima kao granica staništa navodi Neretva na jugoistoku i Krivaja na sjeveru.

U Evropi danas živi nekoliko populacija Euroazijskog risa, sa različitom tendencijom viabilnosti populacije. To su Nordijska populacija, sa oko 2800 životinja, Baltička populacija, koja broji oko 2000 jedinki, koja je stabilna kao i Karpatska populacija koja prema procjeni obuhvata 2800 životinja. Balkanska populacija, pak ima trend opadanja brojnosti jedinki, a sadašnji kvantitet iznosi oko 100 životinja. Mala je i Bohemiansko–bavarska populacija sa oko 75 risova, dok stabilna Alpska populacija broji oko 120 životinja. Tridesetak jedinki čini Vosgesko-Palatiniansku populaciju, dok Jurska populacija pokazuje trend širenja i trenutno obuhvata oko 80 životinja.

Dinarsku populaciju risa dijele Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Radi se o, donekle, stabilnoj populaciji ali koja posljednjih godina ukazuje i na trend opadanja. Ukupna brojnost iznosi oko 130 jedinki, od čega pojedini autori navode procjenu od oko 40 životinja ove populacije koja boravina prostorima Bosne i Hercegovine.

U posljednje vrijeme, postoje podaci koji ukazuju i na pojavljivanje risa na liniji Srebrenica – Višegrad, te bi svakako bilo zanimljivo dokazati ove navode, naročito sa aspekta ustanovljavanja pripadnosti karpatskoj ili balkanskoj populaciji (što je vjerovatnije). Također, istraživanja u narednom periodu trebala bi odgovoriti i na pitanje da li postoji mogučnost dodirnih tačaka i parenja jedinki ove dvije populacije.

Ris je svakako najveća europska mačka. Dužina mu iznosi do 130 cm, dok mu je kratki rep dugačak do 20 cm. Odrasli ris naraste u visinu do 75 cm, ukupna tjelesna masa  zna iznositi i preko 40 kg, mada su prosječno velike jedinke nešto lakše (25-35 kg). Izgled risa ukazuje da se radi o lijepoj i snažnoj životinji. Kako su mu zadnje noge za oko 15 – 20 % duže, to mu omogučavaju brz i snažan skok koji iznosi i do 8 metara. Osnovna boja mu je tamno ili crvenkasto – siva, uz karakteristične tamne pjege. Podbradak, grudi i trbuh su bijeli. Karakteristična je duža pokrovna dlaka na postranim dijelovima glave kao i na vrhovima ušiju.  Ovaj životinja ima 28 zuba, iako ponekad ris može imati još dva zuba (pretkutnjaci), ali oni obično u starijih jedinki otpadnu. Od svih mesojeda, zubalo mu je najviše reducirano. Obzirom da ima sposobnost uvlačenja kanđi to mu je omogućeno tiše kretanje. Ovaj predator ima jako razvijena čula vida, kao i sluha i opipa. Pored navedenog, u značajnoj mjeri razvijeno mu je i čulo njuha

Kao predstavnik zvijeri,  ris se hrani drugim životinjama koje može savladati.  Za lov najčešće biraju jutarnje i večernje sate, dok tokom dana i noći uglavnom odmara. Glavna hrana su im  divlji parnoprstaši i glodavci, mada  su im plijen i domače životinje, najčešće ovce i koze. Također, za plijen pronalazi i ptice. Ris je namanja od tri velike zvijeri koje žive u BiH. On ne obara plijen ogromnom snagom i masom kao medvjed, niti ga ne proganja u čoporu kao vuk. Pjegavo krzno čini ga teško vidljivim u šumskom staništu, a bešuman hod gotovo nečujnim. U hodu kanđe skriva u mekušima među prstima da ne čini suvišnu buku i posebno da ih očuva savršeno oštrima. Plijenu se prikrada, te u nekoliko skokova se baci na leđa i vrat, zabada oštre kanđe u kožu tako da ga žrtva mu više ne može zbaciti sa sebe. Čim je obori na tlo snažno zagrize za vrat, te čvrsto i ustrajno drži ugriz preko dušnika i vratnih žila sve dok žrtva ne prestane disati. Na koži vrata ostanu samo 4 rupe od očnjaka i lokalno potkožno krvarenje. Na ovaj način može savladati plijen višestruko veći od sebe; najčešće srnu, a povremeno i jelena. Žrtvu jede od buta, gdje je meso nakvalitetnije i najobilnije. Ostatak plijena zastire lišćem i vraća se svakodnevno na nove obroke dok sve ne pojede. Prosječnu srnu pojede za 4 do 5 dana. Zbog karakterističnog načina lova ris nema najpozitivniju ulogu u selekciji divljači. Naime, pošto lovi iz zasjede, to mu nije karakteristika ulov samo slabije i bolesne jedinke.  Analitički podaci iz Norveške pokazuju da su mu najčešći plijen sobovi, 31%, zečevi 19%, srne 17%, ptice 10%, mali glodavci 4%, ovce  4% i jeleni 4%. U Švicarskoj je zastupljenost plijena drugačija, te u ukupnoj prehrani srne  su prisutne sa 70%, divokoze 21%, lisice 6% a zečevi 2%. Rezultati istraživanja u Sloveniji i Hrvatskoj su pokazali da su divlji parnoprstaši iz porodice Cervidae (srna ili jelen) predstavljali glavni plijen risa (80% pojavljivanja u uzorcima), naročito u ljeto (100%). U jesen i zimi također važan plijen odraslih ženki i mladih risova oba spola činili su i puhovi (koji su nalađeni u 50% odnosno 27% uzoraka). Utvrđena je i međuovisnost tjelesne mase plijena i tjelesne mase predatora; jer su se risovi većih tjelesnih masa (>18 kg) hranili isključivo (100%) srnom ili jelenom. Za razliku od odraslih u prehrani mladih risova nađeni su dlaka, kosti ili dijelovi tijela čak devet različitih životinjskih vrsta (srna ili jelen, govedo, ovca, neparnoprstaš, puh, divlja svinja, mačka, kuna i ptice). Ovom analizom nije utvrđena statistički značajna razlika u prehrani risova iz Hrvatske i riseva iz Slovenije. Najznačajnije suparničke vrste za risa su vuk i čovjek.

Za risa je karakterističan samostalan način života. Izuzev u periodu parenja, na svojoj teritoriji ne podnose pripadnike vlastite vrste. Međutim, odlika im nisu ni međusobne borbe, jer se umjesto njih, jednostavno izbjegavaju. Veličina teritorija na kojoj boravi ovisna je o miru u staništu i dostupnosti plijena. Metodom telemetrijskog pračenja, istraživači u Švicarskoj su zabilježili da je veličina teritorija za mužjake prosječno 159 km2, dok za ženke ona iznosi u prosjeku 106 km2. Ustanovljeno je i prosjećno dnevno kretanje od 3 – 30 km.

U toku parenja, koje obično počinje sredinom mjeseca februara i traje do kraja marta, mužjaci prilaze ženkama. Nakon parenja, mužjak više nema ulogu u odgovju potomstva. Poslije 73 dana ženka na svijet donosi najčešće 2 – 3 mlada. Za okot ona bira skrovita mjesta, i obično su to šupljine u stijenama.  Mladunci progledaju dvije sedmice po rođenju, a doje i do šest mjeseci.  Uz majku ostaju do slijedečeg kočenja. Spolno sazrijevaju sa oko dvije godine, a životni vijek im može iznositi do oko 14 godina.

U prirodnom staništu ris nema puno neprijatelja. Veliki predatori (vuk i medvjed) mogli bi ga usmrtiti, ali pred njima on lagano uzmiče na stablo. Kao što je istaknuto, znatno jači uticaj na njega vuk ima  putem konkurencije u ishrani, tako da porast vukova na određenom području ima za rezultat i pad brojnosti risa.  Bolesti (zarazne i invazione), rijetko su dokazivane kod riseva. Uglavnom predstavljaju pojedinačan nalaz. Iz dostupnih podataka u susjednoj Hrvatskoj, vidljivo je da je bjesnoća dokazana u samo dva risa (Veterinarski zavod u Rijeci), a leptospiroza kod jednog od 46 pretraženih uzoraka u periodu 1985 – 1988 godine.

Slovenija i Hrvatska su pokrenule projekat DinaRis koji za cilj ima osiguranje prekograničnog upravljanja risom, a ove države su djelimično uskladile regulativu vezanu za upravljanje risom, sa preporukama EU. Nažalost Bosna i Hercegovina još nije potpisala određene međunarodne sporazume,  i u narednom periodu čekaju nas obimni zadaci vezani za održivo gospodarenje ovom velikom zvijeri.