Konji (Equidae) su porodica sisara iz reda kopitara, u kojoj se nalazi samo jedan savremen rod, Equus.
Opis
U ovu porodicu pripadaju životinje, koje se obično nazivaju konjima, magarcima i zebrama. Razgraničenje pojedinih vrsta je još i danas sporno. Domaći konj i domaći magarac, domesticirani oblici divljih konja odnosno afričkih divljih magaraca, i danas imaju važnu ulogu kao jahaće i tegleće životinje i rasprostranjeni su cijelim svijetom.
Osobine
Konji su uopšteno krupne životinje sa relativno velikom glavom i dugim ekstremitetima. Veličina i težina variraju; dužina od glave do repa je između 200 i 300 cm, rep je od 30 do 60 cm, a visina u ramenima im je od 100 do 160 cm. Krzno im je gusto i najčešće kratko, a većina vrsta imaju na vratu, tjemenu i repu duže ili čak duge dlake (griva). Boja krzna većine vrsta sa gornje strane je siva ili smeđa, a sa donje bijelkasto-siva. Konj može posebno micati ušima kako bi prikupio zvukove, a položaj ušiju jasno ukazuje na njegovo raspoloženje. Uši okrenute naprijed znači da ga nešto zanima; jedno uho napred, drugo nazad znači da konj nije siguran, uši unazad pokazuju agresivnost i strah.
Glava i zubi konja
Glava konja je snažna, upadljivo izdužena, a najveći dio je gornja vilica. I međučeljusna kost je izdužena. Nosna kost je duga i uska, a očne duplje su smještene daleko nazad i nalaze se iza zuba. Čeljusni zglob je smješten visoko, a donja čeljust je isto povećana. Oči su smještene bočno na glavi, a uške su im duge i vrlo pokretljive. Konji imaju u svakoj polovini čeljusti tri sjekutića, oblikovanih kao dlijeto. Očnjak po pravilu imaju samo mužjaci, ženke ga uopšte nemaju, ili je vrlo mali. Iza njih imaju prazninu, koja se naziva dijastema. U svakoj polovini čeljusti konji imaju najčešće tri prekutnjaka (četvrti je rijetko prisutan, a kad postoji, uvjek je prvi) i tri kutnjaka. Prekutnjaci i kutnjaci su vrlo slično građeni i idealno su prilagođeni tvrdoj hrani.
Unutrašnja građa
Kao kod svih neparnoprstaša, fermentacija hrane kod konja odvija se tek u crijevima, što znači da se i najveći dio probave odvija u crijevima. Želudac im je, za razliku od preživara, uvjek jednostavno građen sa samo jednom komorom. Fermentacija se odvija u vrlo velikom slijepom crijevu (zapremina slijepog crijeva može biti do 90 litara) i do 4 metra dugom pravom debelom crevu. Ukupno, probavni sistem konja može biti dug do čak 26 metara.
Rasprostranjenost i životni prostor
Divlji oblici danas još živih vrsta porodice konja žive u istočnim i južnim djelovima Afrike i u centralnoj Aziji. Tokom zadnjih vjekova područja nastanjena konjima bitno su se smanjila. U sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji istrebljeni su u razdoblju antike. Do 20. vjeka održala se u Iraku i Iranu jedna populacija azijskog polumagarca. U istočnoj Evropi, zadnji divlji konji, tarpani, izumrli su u 19. vijeku. Kao suprostnost tome, čovjek je domaće konje i domaće magarce proširio cijelim svijetom, a u nekim zemljama danas u prirodi žive potomci populacije obje vrste, odbjegli i podivljali. Veliki broj podivljalih konja i magaraca žive danas u Australiji, ali ih se naći i u SAD-u i drugim zemljama. Također divlji konji se mogu naći i kod nas u Hercegovini. Konji daju prednost otvorenim prostorima kao što su stepe i savane, ali i u suhom okolišu polupustinja i pustinja. Jedino je evropski tarpan bio pretežno stanovnik šuma.
Socijalno ponašanje
Iako se konji mogu sresti kako pasu i po danu, to su ipak životinje aktivne pretežno u sumrak i noću. Iako se neke životinje okupljaju u grupe, kod ovih životinja nema trajnih veza među odraslima. Kod nekih vrsta, (kao, npr. pševalskijev konj, brdske i stepske zebre) mužjaci bdiju nad krdom koje predvodi ženka. U tom slučaju može doći do okupljanja većih krda sa utvrđenom hijerarhijom. Sporazumjevaju se sa drugim jedinkama gestama, načinom kako drže uši, čeljust i rep, ali i glasom.
Hrana
Konji su pravi biljožderi, i jedu prije svega travu, a ponekad, u različitoj količini lišće i druge djelove bilja. Većina vrsta pije svaki dan, iako mogu izdržati bez vode i duže vrijeme.
Neprijatelji
Konji imaju čitav niz prirodnih neprijatelja, što su prije svega zvjeri kao što su hijene, vukovi, divlji psi i velike mačke. Kao većina kopitara, i konji imaju vrlo izražen nagon za bjegom. Tijelo konja građeno je za brzo i ustrajno trčanje, pa oni uvjek pokušavaju, ako je to ikako moguće, pobjeći. Ipak, dotjerani u ćošak, konji mogu svojim kopitima i ugrizom napadačima nanijeti ozbiljne i bolne povrede.
Razmnožavanje
Skotnost kod konja traje između 330 i 410 dana. Na svijet dolazi u pravilu samo jedno mladunče – ždrijebe. Ono je relativno teško (dostiže između 9 i 13% težine majke) i vrlo razvijeno, tako da već koji sat nakon dolaska na svijet može slijediti majku. Nakon 0,5 i 1,5 godina mladunče prestaje sisati. Polna zrelost nastupa u dobi od tri do šest godina, pri čemu se mužjaci, zbog socijalne strukture, mogu razmnožavati u kasnijoj dobi od ženki. U prirodi je najduži životni vijek konja oko 40 godina, dok domaći konji mogu doživjeti skoro 50 godina.
Sistematika
Najbliži srodnici konja su tapiri i nosorozi, i zajedno čine red neparnoprstaša (Perissodactyla). Tapiti i nosorozi su međusobno bliži srodnici. Iz tog razloga se porodica konja ponekad, zajedno s izumrlim precima svrstava u zaseban podred Hippomorpha.
Konji i ljudi
U ljudskoj istoriji su domaći konji i domaći magarci imali važnu ulogu kao jahaće, tegleće i radne životinje. Tačno vrijeme domesticiranja obje vrste nije više moguće utvrditi. Čovjek ih je raširio po cijelom svijetu. Motorizacija poljoprivrede kao i širenje automobilskog saobraćaja su snažno potisnuli korištenje konja i magaraca, i danas se u industrijalizovanim zemljama koriste još samo u sportu i kao hobi. U manje razvijenim područjima, konji i magarci se još uvjek intenzivno koriste. Još jedno područje njihovog korištenja je i izvor mesa za ljudsku prehranu. Koristi se i mlijeko kobila i magarica, a i njihova koža se koristi. Ipak, za razliku od drugih domaćih životinja, njihovo korištenje u ove svrhe je drugorazrednog značenja.
Ukrštanje vrsta
Različite vrste unutar porodice konja mogu se ukrštati, mada su dobijeni potomci obično sterilni. Ukrštanjem se može dobiti: mula, potomak mužjaka magarca i ženke konja. Mule su najčešći hibridni tip i poznate su po svojoj izdržljivosti. mazga, potomak ženke magarca i mužjaka konja. Mazge su manje od mula i nisu toliko jake. Takođe se magarci i konji mogu ukrštati sa zebrama.
(Wikipedia)
